Propovijed biskupa Komarice na patron katedrale i 25. godišnjicu službe

Svečanim Euharistijskim slavljem u banjolučkoj katedrali na svetkovinu svetog Bonaventure, 15. srpnja 2014. proslavljen je nebeski zaštitnik banjolučke katedrale i biskupije, a biskup banjolučki i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica obilježio je 25. godišnjicu upravljanja biskupijom. Svetu misu slavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s biskupom Komaricom i svim članovima Biskupske konferencije BiH. Biskup Komarica je uputio prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

25-godišnjica službe banjolučkog biskupa - sv. Bonaventura, 15.07.2014.
(Sir 39, 6-11; 2 Kor 7-15; Mt 9, 35-38)

Dragi naš kardinale Vinko,
draga braćo u biskupskoj, svećeničkoj i đakonskoj službi,
drage sestre redovnice, dragi bogoslovi, dragi predstavnici ŽPV, 
dragi drugi Kristovi vjernici, nazočni u ovoj katedrali i vi koji nas slušate putem valova Radio Marije BiH, bilo da ste u svojem rodnom kraju ili još uvijek u izbjeglištvu, 
cijenjeni prijatelji,

Jedna bračna zajednica ne živi i ne traje dugo samo od one prve – često burne – ljubavi dvoje budućih supružnika. Službeni čin vjenčanja, zajedničko kućanstvo i djeca koja iz te bračne zajednice dolaze na svijet – sve to doprinosi, da se tijekom godina, barem dio od onog međusobnog početnog oduševljenja održi u svakodnevnom životu.

Što vrijedi za bračnu zajednicu, još više vrijedi za svaku zajednicu, onu u Crkvi, kao i onu u društvu.

Ako dotična zajednica treba trajati, onda ona mora imati određene jasne i postojane oblike i ciljeve, te es znati oslanjati na sigurne, a ne lažne temelje i podupirače.

Ova naša današnja svečanost daje nam povoda da konkretnije sebi posvijestimo, kako malo čas iznesene tvrdnje izgledaju u jednom ili drugom konkretnom običaju, u konkretnom vremenu i u konkretnoj zajednici odn. životnoj sredini.

Danas mi vjernički obilježavamo svetkovinu sv. Bonaventure nebeskog zaštitnika naše banjolučke biskupije i ove katedrale – ali ujedno i 25 godina od kako mi je – tadašnji nasljednik apostola Petra – a sada i službeno sveti papa Ivan Pavao II. povjerio upravu ove mjesne Crkve, moje rodne biskupije Banjolučke.

Želim se stoga najprije osvrnuti na dragocjeni za nas primjer – u Božjim očima uspjela - života našeg brata u vjeri Bonaventure, redovnika, - franjevca, a onda kardinala, biskupa, papina neposrednog pomoćnika, a kasnije sveca i crkvenog naučitelja.

Zatim ću ukratko podsjetiti na bit duhovnog zvanja u Crkvi - s posebnim naglaskom na biskupsku službu, konkretizirajući je osvrtom na proteklih četvrt stoljeća života ove naše biskupijske zajednice i moga života u njoj.

1. Svetac Kristove Crkve, kojega su naši pređi uzeli za nebeskog Zaštitnika biskupije i katedrale – sv. Bonaventura rodio se i živio u Italiji prije sedam i pol stoljeća – tj. od 1218 – do 1274 godine.

Ove godine obilježavamo u Crkvi 740 godišnjicu njegove blažene smrti koja je bila na današnji dan, a za 4 godine - ako Bog da - obilježavat ćemo i mi 800-tu obljetnicu njegova rođenja.

Od malena ga je čudesno pratila ruka Gospodnja. U ranom djetinjstvu je ozdravio od teške bolesti – po zagovoru tadašnjeg velikog i svetog čovjeka – čuvenog sv. Franje Asiškog, osnivača velikog i veoma zaslužnog reda. To je bilo očito djelo Božje Providnosti, jer je Ivan – tako je ime sv. Bonaventura dobio na svome krštenju – kao 25. godišnjak – izuzetno nadareni mladi intelektualac - stupio i sam u mladu redovničku zajednicu, koju je 34 godine ranije osnovao sv. Franjo. Mladi redovnik s novim imenom Bonaventura, postiže akademske naslove na tada čuvenim učilištima, a zatim predaje svojoj franjevačkoj braći na nekoliko talijanskih učilišta te u Parizu.

Trinaest godina kasnije, u njegovoj 38 godini života, izabire ga njegova redovnička zajednica – koja je tada brojala oko 30 tisuća članova – za svoga glavnog poglavara – generalnog ministra franjevačkog reda. Kao uravnotežen, trezven, teološki veoma obrazovan svećenik i redovnik, Bonaventura je – uz Božju pomoć - tijekom idućih skoro 20 godina – strpljivo i razborito započeo provoditi temeljitu i dalekosežnu reorganizaciju svoje redovničke zajednice. I u tome uspio!

Uspio je franjevačkom redu osigurati nužnu stabilnost i osposobiti ga da bude dorastao mnogovrsnim i brojnim dušobrižničkim zadaćama u Crkvi. S pravom ga - uz sv. Franju - nazivaju „drugim utemeljiteljem franjevačkog reda“.

Bonaventura je zaslužan ne samo za svoju redovničku zajednicu, nego i za cijelu Crkvu. Tadašnji papa Grgur X. ga je imenovao biskupom i kardinalom.

Kao izuzetan teolog – uz sv. Tomu Akvinskog – on je najveći teolog Srednjeg vijeka, Bonaventura se na poziv pape osobito angažirao na pripremanju i održavanju važnog Koncila, koji je 1274 god. održan u francuskom gradu Lionu.

Tijekom održavanja Koncila Bonaventura je i umro.

Iza njega su ostala brojna, dragocjena pisana djela s područja filozofije, teologije, duhovnosti i mistike. Proglašen je svecem 1482 god., a kasnije i crkvenim naučiteljem.

Ovaj, uistinu veliki i zaslužni čovjek Crkve – i jedan od najdičnijih članova velike franjevačke redovničke zajednice – u svome je obimnom teološkom i dušobrižničkom radu bio osvjedočen da je on osobno samo oruđe u Božjim rukama. O tome svjedoči i ovaj kratki citat njegovih riječi: „Čovjek može riječi propovjedi samo onda razumjeti, ako Duh Sveti govori njegovom srcu.

Mi, propovjednici i učitelji pravimo samo vanjsku buku i galamu, ali ne postižemo ništa, ako Duh Sveti sa svojom milošću ne djeluje unutra, u srcima slušatelja“.

Poučeni ovim jasnim riječima – odlučimo i mi još jače zazivati Duha Svetoga, da on u nama i po nama djeluje.

2. Kako u vrijeme sv. Bonaventure, tako i u ovo naše vrijeme pojedini članovi Crkve, koji se nalaze u duhovnom zvanju – kao što su zaređeni svećenici ili zavjetovani redovnici, - imaju i svoje mjesto i određene svoje zadaće u Crkvi.

Zaređeni svećenici odn. hijerarhijsko svećenstvo je jedna posebna služba služenja, jer se nalazi unutar zajednice Kristovih vjernika tj. u službi te zajednice. Ta se specifična služba služenja ne dobija od dotične zajednice, kao da bi zajednica vjernika nekoga mogla pozvati na tu službu ili s tom službom nekoga zadužiti, delegirati. Ta služba suženja je zapravo dar; toj zajednici, koji dolazi od samoga Krista, koji dolazi iz punoće Njegova Velikosvećeništva. Ta služba dolazi do izražaja u tome što Krist, dok sve vjernike osposobljava da prinose duhovne žrtve, pojedince između njih poziva i oprema da budu sluge Njegove sakramentalne žrtve – euharistije. Kod prinošenja te Kristove žrtve sudjeluju svi vjernici i u nju se uključuju i sve njihove duhovne žrtve.

Mi, zaređeni svećenici obavljamo našu svetu službu služenja kroz koju sam Krist neprestano služi nebeskom Ocu svojim djelom otkupljenja ljudskog roda. Činom Svetog reda svećenikova osoba postaje potpuno prožeta tim služenjem i mora biti prožeta, ako svećenik hoće, na primjeren način obavljati najuzvišeniji i najsvetiji čin, tj. ako hoće uosobiti samoga Krista u slavlju i prinošenju svete euharistijske žrtve.

Svaki zaređeni svećenik u svojim rukama - upravo u svojim praznim, slabim rukama - drži moćno oruđe, drži jako sredstvo koje mu je povjerio sam Isus Krist, Dobri Pastir svih ljudi. A taj Krist koji ima srce puno samilosti i milosrđa, osobito prema onim zalutalim, umornim, satrvenim, bolesnim članovima ljudskog roda, koji izgledaju kao obezglavljene satrvene i zapuštene ovce koje nemaju pastira (usp. Mt 9, 36).

Zaređeni svećenik - dakako i biskup - nositelj je milosti Isusa Krista, vječnog svećenika, nositelj karizme Krista Dobrog Pastira.

To on nikada ne može zaboraviti, niti to smije izbjegavati, nego – što više – mora u svako doba, posvuda i na svaki mogući način – i jedno i drugo ostvarivati u svome životu.

Svaki zaređeni svećenik Crkve, koji želi služiti zajednici Kristovih vjernika, svaki svećenik i svaki biskup ne smije u toj svojoj službi tražiti neki svoj uski interes, neko svoje osobno napredovanje u karijeri. Mnogo je važnije za svakog biskupa i svećenika da se savjesno pita: kako ću ja što bolje, što plodnije uspjeti obavljati svoju veoma odgovornu i tešku službu u prvenstveno zajednici Kristovih vjernika!

U spisima velikog i svetog Augustina, biskupa i crkvenog oca, nalazimo jednu zanimljivu zgodu iz njegova života. Nakon njegova svećeničkog ređenja, povukavši se u svoju sobu on je plakao – ne zbog toga što je s ređenjem za svećenika izgubio svoju lijepu slobodu filozofa, koju je dotada uživao. Plakao je zbog tjeskobne spoznaje da on, Augustin, od sada neće morati nositi samo teret svoje osobe sa svim njenim nesavršenostima i ograničenjima, nego će morati nositi terete i drugih. Od sada neće morati nositi odgovornost samo za svoj vlastiti život, nego će biti pitan i za mnoge druge, koji su od sada povjereni njegovoj svećeničkoj brizi. Hoće li moći sve to nositi, sve to podnositi i sve buduće terete izdržati? Hoće li moći svima kojima je poslan onako služiti kako oni to zaslužuju?

Tako se pitao veliki sveti Augustin.

Slično su se pitali neki drugi veliki i značajni pojedinci iz povijesti spasenja ljudskog roda – kao što su bili Mojsije, prorok Ilija, proroci Jeremija i Jona.

Unatoč strahu, pa i prvotnom uzmaku od preuzimanja od Boga povjerene im službe za dobro mnogih, oni se predaju u ruke Božje Providnosti! Ne svojom vlastitom kadrošću nego stavljajući se s poniznošću u povjerenu im službu, koju nisu oni sami sebi izabrali nego od Boga dobili – oni su tako omogućili Bogu prostor u svome srcu i svome životu, da On u njima i po njima izvede velika djela svoga milosrđa, praštanja i ljubavi prema mnogim drugim ljudima.

3. Kada je prije 25 godina, nakon 3 i pol godine moje biskupske službe kao pomoćnog biskupa tadašnjem banjolučkom biskupu – blagopokojnom Alfredu Pichleru,– ovu biskupiju Banju Luku, koja je ostala nepopunjena od onog vremena od kada se biskup Alfred odrekao službe – papa Ivan Pavao II. „odredio povjeriti mojoj brizi, dobrohotno me upozorio da razmislim kako svi - i svećenici i narod povjerene mi biskupije imaju pravo tražiti ono, što s punim pravom dolikuje da traže djeca od roditelja, učenici od učitelja, pitomci od odgojitelja, naime duhovnu pomoć, žarku ljubav, zauzetu brigu, naučavanje“ (usp. Bula imenovanja).

Dajući jasan znak vjernosti koju sam na svome biskupskom ređenju, dao istom papi, ja sam prihvatio ovu njegovu odredbu. Posvijestio sam tada sebi još jasnije službenu nauku Crkve o pastoralnoj službi biskupa, kako ju je izrazio II. vatikanski Koncil, kada je, istaknuo: „Pojedini biskupi kojima je povjerena briga za mjesnu Crkvu (tj. za jednu biskupiju), pasu pod autoritetom vrhovnog svećenika (tj. pape) svoje stado u ime Gospodinovo kao njihovi vlastiti, redovni i neposredni pastiri, izvršavajući nad njima učiteljsku, posvetiteljsku i upravnu službu ... Svoju apostolsku službu treba da biskupi obavljaju kao Kristovi svjedoci pred svim ljudima.

Ne smiju se brinuti samo za one koji već slijede pravog pastira (Isusa), nego se moraju također posvetiti svom dušom i onima koji su bilo kako skrenuli s puta istine ili ne poznaju Kristova Evanđelja ni njegova spasonosna milosrđa, sve dok napokon svi ne budu hodali u dobroti, pravednosti i istini“ (Ef 5, 9) (CD 11).

Stojeći na ovom istom mjestu, na današnji dan prije 25 godina, u trenutku preuzimanja vrlo odgovorne službe nasljednika jednog od Kristovih apostola u Njegovoj Crkvi na području naše biskupije izgovorio sam pred tadašnjim mnoštvom Kristovih vjernika i suradnika te drugih naših prijatelja i ove riječi; koje mnogi od vas tada niste mogli čuti, jer niste ni mogli ovdje ni biti.

„Unatoč svijesti svoje vlastite nesposobnosti i težine zadatka kojeg dobih – što mi preostaje drugo do li velikodušno se odazvati Kristovom pozivu koji mi je došao preko njegova Namjesnika na zemlji, sv. Oca Ivana Pavla II., kad mi je na grobu sv.- Petra stavio na glavu i ramena knjigu Evanđelja – riječi Gospodnje. Prevagnulo je moje duboko osvjedočenje da je Kristovo Evanđelje za ljude mojega i našega vremena aktualnije i potrebnije nego ikad prije i da i mene Bog sam – koji me zove i šalje – poput proroka Jeremije – poznaje još od utrobe majke moje, i da mi on garantira svoju pomoć: Ne boj se, ja sam s tobom ... u usta tvoja ja stavljam riječi svoje“ (usp. Jr 1, 8).

Svjestan sam da mi je pozivom u red nasljednika apostola po biskupskom ređenju udijeljen izvanredni milosni dar samoga Boga: Duh Sveti. A Duh Sveti nije Duh malodušja, bojažljivosti, sebičnosti, nego Duh snage i razboritosti, istine i ljubavi.

Očito je da živimo u vremenu i ambijentu, kada nije pogubno ugrožena čistoća samo zraka i vode oko nas, nego i čistoća samog ljudskog srca i uma. Kako i čime ćemo se osloboditi? Kako spriječiti i gore kataklizme koje mogu neminovno uslijediti, ako nam se srce otruje i um zamrači? Najveća i najvažnija istina našeg života jest ta, da veliki i sveti Bog bezgranično voli čovjeka, unatoč njegove grešnosti.

Tu svoju ljubav on je izrazio na najjasniji mogući način – u otkupiteljskom djelu za sve ljude, za svakog čovjeka Put, Istina i Život (Iv 14, 6). On je uistinu ključ, središte i cilj cjelokupne ljudske povijesti. Samo on je jedini Spasitelj svijeta, jedini istinski usrećitelj čovjekova uma i srca. Stoga je on i program i sadržaj našeg života – i moga osobnog života i poslanja.

Draga braćo i sestre, na temelju i snagom našeg krštenja i ostalih sakramenata, svi smo pozvani da svoju životnu sredinu prožimamo kršćanskim duhom Bogoljublja, čovjekoljublja, solidarnosti, mira i praštanja.

Suvremena Crkva po cijelom svijetu, pa tako i mi, njezin dio, svjesni smo da su danas „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe ujedno radost i nada, žalost i tjeskoba također i nas Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u našem srcu“ (GS 1).

Stoga vas sve pozivam da, uz Božju pomoć, zajedno sa svim ljudima dobre volje u ovom našem životnom ambijentu, gradimo bolju i sigurniju zajedničku budućnost, satkanu od istine, pravde, ljubavi i mira“.

4. Tako sam tada govorio, kao vaš brat u istoj vjeri i u istoj krsnoj milosti a od tada vaš duhovni vođa, učitelj i otac=vaš biskup.

Bio sam svjedokom da ste me tada mnogi poslušali.

Uslijedila su zatim razna dinamična događanja, u našoj biskupiji - kada je - nakon duge i teške duhovne „zime“ i neslobode – i naša domovinska Crkva – slično kao i druge vjerske zajednice u tadašnjoj državi – mogla započeti slobodnije disati. Započeli smo bili s mnogim aktivnostima i programima – osobito s većim angažiranjem vjernika laika. Osnovali smo razna biskupijska tijela i župska vijeća. Ubrzo smo započeli s intenzivnim pripremama za biskupijsku Sinodu. Sve češća su nam bila veća okupljanja naših vjernika, osobito mladih, te djece. Konačno je i naš biskupijski Caritas dobio slobodu djelovanja, a potreba je bilo i tada mnogih i svakojakih.

Sve to, nažalost nije dugo trajalo! Na to novo, snažno i plodno bujanje vjerničkog i crkvenog života, domalo se sručio užasni ratni uragan. On je započeo nemilosrdno uništavati sve ono što je dobri Bog – po ovdašnjim članovima Kristove Crkve htio da raste i donosi dobre plodove. Ovdašnji je čovjek u svom dostojanstvu i u svojoj bogolikosti bio brutalno i bezobzirno ugrožen.

Jedan je - zahvaćen snažnim djelovanjem Zloduha - budući da je bio sam duhovni bogalj - ubijao i uništavao drugoga, jer mu je smetalo ovoga mirotvorstvo, njegovo bogoljublje i njegovo čovjekoljublje. Bez oružanih ratnih sukoba – jer za sukobe trebaju barem dvije ratoborne strane – rušeni su i pljačkani mnogi domovi i imanja, te crkve, bogomolje i škole. Mnogi su naši vjerni župljani, ali i drugi naši sugrađani, uz najteža maltretiranja nasilno protjerani iz njihova najsvetijeg mjesta kojega im je dao sam njihov Stvoritelj – iz rodnog im mjesta da se u njega više i ne vrate.

Ako je naš nebeski Zaštitnik, sv. Bonaventura – na svoj način - bio osvjedočen da je on samo oruđe u Božjim rukama, i mnogi od nas to isto – dakako, na jedan drugačiji, daleko dramatičniji način – također može posvjedočiti. I sām sam za to imao ne rijetko mogućnosti!

Evo jednog primjera:

U jednom od brojnih pisama koja sam u tom dramatičnom vremenu slao i „gradu i svijetu“, u pismu apostolskom nunciju u Beogradu, 6. srpnja 1992 godine napisao sam i ovo: „Preuzvišena Ekscelencijo, ako ovaj kratki izvještaj o sadašnjoj vrlo bolnoj situaciji u mojoj biskupiji dođe do Vas, znajte još i ovo: Svjesni smo da nam se valja boriti i izdržati (kako navodi apostol Pavao u svojoj poslanici Efežanima (6,12)) protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnikā ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima“. A onda sam naveo i riječi apostola Pavla iz 2. poslanice Korinćanima (4, 8-10): „U svemu trpimo nevolje, ali nismo u tjeskobi, ne znamo kamo bismo se okrenuli, ali ne očajavamo; progone nas, ali nismo ostavljeni u pogibli; obaraju nas na zemlju, ali nismo uništeni. Mi uvijek i svuda na svome tijelu nosimo smrtne patnje Isusove, da se na našem tijelu očituje i život Isusov“. Bile su mi na pameti smirujuće riječi iz „zlatne knjige“ Nasljeduj Krista: „Budem li kušan i uznemiravan mnogim kušnjama, zla se neću bojati sve dok sa mnom bude tvoja milost o Bože. Ona je moja snaga. Ona pruža savjet i pomoć. Moćnija je od svih neprijatelja“.

Pakleni mrak se tada bio spustio na mozgove mnogih naših sugrađana, koji su počeli primjenjivati zakon sile a vražji, smrtonosni zadah je trovao njihova srca i gušio u njima svaki osjećaj za brata čovjeka, za njegovo dostojanstvo i za njegovu bogolikost.

I sam Bog je proplakao nad neposluhom i zlodjelima svoje ljubljene – ali od Zloduha zavedene djece koju je stvorio! Mnogi su ipak – i tada vapili Bogu za znakovima postojanja istine, pravde, nade, utjehe i ljubavi: „Gospodine, Bože nad vojskama, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!“ (Ps 80,20).

Ti usrdni vapaji su urodili plodom – i to mnogostrukim i spasonosnim. Opet se obistinilo da Bog svojih ne ostavlja ni u najtežim nevoljama!

Zajedno s mojim vjernim suradnicima i suradnicama i ja sam tada i kasnije često ponavljao riječi Izaije proroka: „Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se ne bojim se više, jer je Gospodin snaga moja i pjesma, on je moje spasenje“ (Iz 12,2).

5. Zlato se u vatri kuša. Vrijedilo je to i za članove naše biskupijske zajednice koja je – po Božjem dopuštenju bila izložena na milost i nemilost ovozemaljskih samozvanih bogova. Ali, Gospodin je bio blizu – osobito duhovnim vođama – našoj vjernoj braći svećenicima i redovnicima, te sestrama redovnicama. On im je davao izuzetnu snagu postojanosti, praštanja, mirotvorstva, vjernosti Evanđelju i životno ugroženoj braći ljudima. Nisu pobjegli kao oni najamnici – koje spominje Isus u Evanđelju pred krvožednim vukovima koji su napali na njihova stada, nego su - slično svome božanskom Učitelju Kristu – davali svoje živote i podnosili užasne torture i mučenja, uporno ostajući sa svojim župljanima i kada su im crkve i župne kuće bile spaljivane i rušene.

Dobri Bog se tada - i preko dobrih ljudi - brinuo i za duhovnu i za materijalnu pomoć desetinama tisuća potrebitih, koji su mu vapili za pomoć. Istinskim Bogoljubcima i čovjekoljubcima je uspjelo to i ostati, mirotvorcima isto tako, jer su trajno bili od svojih duhovnih vođa i pastira poticani da praštaju, da radije nepravdu i zlo podnose nego da to drugima čine; da kao vjerodostojni Kristovi učenici ljube i svoje neprijatelje i da im čine dobro.

6. Ratni vihor je ostavio užasnu materijalnu pustoš u našoj biskupiji, ništa manju i kad je u pitanju broj njenih katolika, jer je ogromna većina njih nasilno protjerana da joj se iza toga na sve načine onemogući žuđeni povratak.

Sedmorica biskupijskih svećenika jedan redovnik i jedna redovnica od ukupnog broja je svjedočki dala svoje živote, još više od tog broja teško propatila, a polovina i prisilno protjerana zajedno sa svojim župljanima.

Krijepljeni Božjom utjehom ipak nismo klonuli duhom. Poslušni Božjem proroku naših dana papi Ivanu Pavli II. udruženim snagama – krenuli smo u duhovnu i materijalnu obnovu zgažene naše mjesne Crkve. Prepoznali smo kao osobiti dar Božje utjehe i kao svojevrsnu nagradu za našu poslušnost Kristovom Namjesniku na zemlji i njegov osobni dolazak u središte naše biskupije i podizanje na čast oltara jednog člana naše biskupije – vjernika laika – blaženog Ivana Merza.

Pamtimo njegove jasne i smjerodavne riječi: „Ne mirite se sa sudbinom. Uistinu nije lako početi iznova. To traži žrtvu i postojanost, a zahtjeva također vještinu sijanja i strpljivost čekanja. Ali znadete da je i ponovni početak ipak moguć. Uzdajte se u Božju pomoć ...“

Kao duhovni vođe, pastiri i učitelji, bili smo svjesni da nismo niti želimo biti predstavnici nikakve državne i političke strukture. A upravo su to - tijekom i ratnih i poratnih godina - nerijetko od nas očekivali mnogobrojni članovi naše biskupijske zajednice, koji su kao građani ove zemlje, koja je njihova domovina, bez osobne krivice ostali „zaboravljeni“ od skoro svih političkih, društvenih i kulturnih organizacija i udruga, čak i od onih u kojima su bili pripadnici istoga, vlastitog naroda.

A naše glavno djelovanje – kao zaređenih službenika Crkve - treba se ogledati u tome da li mi našom postojanom i djelotvornom vjerom, našom neuništivom nadom, našim konkretnim djelima ljubavi, našim neumornim služenjem - osobito u duhovnim potrebama naših bližnjih - sve njih upućujemo na Krista. Mi, zaređeni Kristovi suradnici ne možemo ne znati da Crkva nije sazidana na ljudima i da mi ljudi ne smijemo sve naše pouzdanje staviti samo u ljude, ma, bili oni ne znam kako sposobni moćni i utjecajni!

Jasna nam je dobro poznata trajna svetopisamska istina da ljudski život uvene kao trava, da svi ljudi stare i umiru, ali da Crkvu Kristovu ni smrt ni progoni ne mogu potpuno uništiti jer nju drži, nosi i čuva živi i vječni Bog.

I taj vječni Bog treba svakog od nas kao svoje vjerodostojne svjedoke i svoje poslanike – da mu budemo vjerni u njegovoj službi spasavanja ljudskog roda! Zato i svako od nas treba svakodnevno vapiti sa psalmistom: „Nauči me Gospodine pravilima svojim!“ (usp. Ps 119,12) Ali također i klicati: „Hvali dušo moja Gospodina. Hvalit ću Gospodina sveg života svojega, dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (jer) Gospodin upravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne“ (Ps 146).

Danas - pred svima vama i zajedno s vama - zahvaljujem Trojedinom Bogu za nebrojene njegove milosti tijekom proteklih 25 godina povjerene mi službe na ovom mjestu, na koju me dovela Njegova Providnost. Zahvaljujem mu za sve vas moje vjerne i požrtvovne suradnike – braću svećenike i redovnike, za vas požrtvovne sestre redovnice, te za vas odane vjernike laike. Također Mu zahvaljujem za očinsku brigu i pomoć Kristova Namjesnika na zemlji - Svetog Oca, te za vas, ovdje nazočnu i mnogu drugu nenazočnu braću u biskupskoj službi!

Osobito sam Mu zahvalan za nova, poletna duhovna zvanja – svećenička i redovnička u našoj biskupiji!

Preporučujem Njegovu milosrđu sve drage moje suradnike - svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike – članove naše biskupijske zajednice te brojne naše dobrotvore, - koje je On već pozvao k sebi u vječnost! Molim njegovo milosrđe za moje osobne nesavršenosti, slabosti i grijehe, te preporučujem sve članove naše biskupijske zajednice braću svećenike i redovnike, te sestre redovnice naše bogoslove i sjemeništarce , novakinje i kandidatice i sve naše dobročinitelje i prijatelje, - kao i sve druge ljude – naše sugrađane Božjoj dobroti i blagoslovu.

Zahvaljujući vam svima za dosadašnje vaše molitve za mene, i mnogovrsne izraze potpore i pomoći. Preporučujem se i ubuduće u vaše molitve i vašoj ljubavi.

Neka po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije, te zagovorom sv. Bonaventure i našeg domaćeg blaženika Ivana Merza siđe obilje Božjeg blagoslova na sve nas i na sve koji su s nama povezani vezom Božje ljubavi. Amen.