Intervju biskupa Komarice za tjednik "7 Dnevno"

Banja Luka, 6. siječanj 2014. godine

Biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica, 31. prosinca 2013. dao je intervju tjedniku "7 Dnevno“". Razgovor je vodila Kristina Spajić - Perić, a intervju biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:

Kakvo je stanje u Katoličkom školskom centru u Banja Luci. Prema mojim saznanjima srpske vlasti nemaju namjeru u proračun - ni u krajnjem slučaju - uvrstiti KŠC. Ta im je ova škola, kako tvrdi naš izvor, trn u oku?

Nisam doista mogao ni pomisliti da će Opća gimnazija u Banjolučkom Katoličkom školskom centru, koja je u sustavu „škola za Europu“ iz svih ostalih KŠC-a koji se nalaze u šest gradova na području Federacije BiH, imati ovoliko godina trajne poteškoće u vezi svoga financiranja. Da podsjetim, naš je KŠC u Banjoj Luci otvoren mnogo godina nakon što su već postojali centri u Sarajevu, Travniku, Zenici, Tuzli i Žepču. Svi su oni relativno brzo riješili pitanje svojih redovitih godišnjih troškova dolaskom na budžet tamošnjih županija. Mi smo uspjeli naš centar i školu otvoriti tek nakon papina pohoda Banjoj Luci, konkretno 2005 godine. Tadašnja politička klima je nagoviještala da će domaće gradske i entitetske vlasti lako prepoznati višestruku opću odgojno obrazovnu korist od naše gimnazije, u kojoj se iz godine u godinu povećavao broj učenika. Redovito nisu mogli svi biti ni primljeni, jer je broj bio ograničen, a uz sva naša upozorenja i molbe vlastima da financijski podrže normalan rad škole i otvaranja još jedne smjene - uslijed potražnje roditelja gimnazijalaca, nismo dobili pozitivan odgovor. Redovito smo čuli od službenih predstavnika i entitetskih i gradskih vlasti da je naša škola po mnogo čemu prestižna škola, ali potrebnih novaca za plaće djelatnicima, kao i za režijske troškove – vlasti nisu imale. Zapravo su imale, ali nisu imale „političke volje“ da dadnu.

Ako ministar kaže da naša 24 djelatnika „nisu nikakvo posebno veliko opterećenje za budžet Vlade, na kojem se nalazi oko 18 000 djelatnika po svim obrazovnim ustanovama, ali da se ne želi naše djelatnike uvrstiti u taj budžet, onda Vam je puno toga jasno. Na naša višegodišnja potraživanja i molbe Vlada RS je u zadnje tri godine počela – u obliku granta – davati za plaće djelatnika 50%, tj. oko 15 000 KM mjesečno. Zašto bi smo mi bili nekom normalnom, humanom i korektnom političaru trn u oku – doista ne vidim razloga, jer postojanje i rad škole mnogi intelektualci i pošteni građani Banjaluke doista hvale, a ne rijetki od naših uporno traže od nas jedno mjesto za svoje dijete ili unuče!

Je li sramota za nas u BiH, gdje su Hrvati jednakopravan i konstitutivan narod, da KŠC sutra financira Hrvatska, što će se morati dogoditi ako se ne želi gašenje škole?

Dakako da je sramota, ali samo uvjetno. Ruku na srce, ova škola ne mora nužno postojati. Ali nužno moraju domaći Hrvati imati pravo na svoj rodni kraj i na život dostojan čovjeka u njemu. Sve ove poratne godine hrvatski politički predstavnici iz BiH i iz RH, a da ne spominjemo političke predstavnike druga dva konstitutivna naroda, učinili su toliko za ovdašnje obespravljene Hrvate, da je njih danas – na području šire banjolučke regije, tj. na području moje biskupije u RS manje nego koncem rata, koncem 1995 godine! Tu gorku istinu koja je sramotna za naše političare toliko puta sam do sada spominjao, zajedno s molbom i poticajima političarima da promjene svoju duboko nehumanu strategiju prema nama. Nažalost, oni su ostali uglavnom dosljedni poltroni i podupirači onih moćnika, koji su davno odlučili fizički iskorijeniti katolike najprije iz Bosne, a onda i iz Hercegovine.

Naime, zašto se stalno uspoređuje Pravoslavna gimnazija u ZG i Katolička gimnazija u BL? Srbi su u Hrvatskoj nacionalna manjina, dok su Hrvati u BiH konstitutivan i barem na papiru na svim područjima BiH sa Srbima i Bošnjacima potpuno jednakopravan narod?

To biste pitanje trebali postaviti gradonačelnicima Zagreba i Banjaluke, kao i resornim ministrima u Vladi RH i RS. Nedavno je gradonačelnik Zagreba Bandić novinarima u Banjoj Luci rekao da je Zagreb europski grad i primjenjuje sve principe i parametre koji vrijede za svaki normalni europski grad. Hrvatska se trudi – što je i normalno –da svoje nacionalne manjine „tretira“ u duhu europskih važećih pravila. Kada je riječ o Banjoj Luci – i naše gradske vlasti se uglavnom ponašaju u duhu ponašanja ovdašnjih entitetskih vlasti. Kako mi, kao Hrvati nemamo prava ni kao ovdašnje manjine, a za nas se uopće ne zauzima ni državni ni entitetski političar - jer smo i za jedne i druge nepredviđeno ostali ovdje, - treba li se čuditi što smo mi i naša gimnazija u potpuno nerazmjernom položaju, s onim koji uživa Pravoslavna gimnazija u Zagrebu, iako imamo nemjerljivo više djece ovdašnjih Srba, nego što Pravoslavna gimnazija u Zagrebu ima Hrvata.

Kako to da Srbi u ZG kao nacionalna manjina imaju tolika prava, a Hrvati svoji na svome u BL nikakva?

Već sam rekao da su zagrebački Srbi u puno boljem položaju jer se za njihova prava zauzimaju ne samo njihovi politički predstavnici, nego to čini i Vlada RH, a i ne mali broj međunarodnih predstavnika. Tko se od domaćih političkih predstavnika Hrvata u Banjoj Luci dosada iole zauzimao za obespravljene banjolučke Hrvate? A da ne govorimo o drugima - ovdašnjim domaćim i međunarodnim dužnosnicima?

Ovdašnji Hrvati već više od dva desetljeća nemaju nikoga među političarima da bi se za njih učinkovitije zauzeo. Ne bi današnji položaj Hrvata u Banjoj Luci i RS bio ovakav da se za njih itko od političara do sada iole zauzimao!

Također, za manifestaciju ''Božić u Banjoj Luci'' sa živim jaslicama i božićnim sajmom Gradska uprava ove godine nije dala ni feninga, a za srpska sijela tisuće i tisuće maraka svakodnevno izdaju. Kakva je to poruka katolicima?

Svi su ovdašnji katolici odavno navikli da imaju ili komunističko - ateističku vlast, od koje su mogli očekivati samo neugodnosti, ili pak vlast koja je sastavljena od djece nekadašnjeg antikatoličkog sistema, i od boraca koji su imali zadatak iskorijeniti Katoličku Crkvu s ovog područja. Kako je ipak nešto katolika Božjim čudom ostalo, oni se najčešće doživljavaju od strane aktualnih gradskih dužnosnika kao svojevrsna kost u grlu, a što katolici sigurno ne žele biti nikome.

95 posto vjernika vaše Biskupije nedostaje, a čini se da nadležnima odgovara da je to tako.  Kakvo je „stanje duša“ u Biskupiji, ima li održivog povratka?

Ova tvrdnja s početka Vašeg pitanja odnosi se na dvije trećine moje biskupije koje se nalaze na području entiteta RS. Glede „stanja duša“ tj. broja katolika koji se službeno kao takvi vode u našim župnim uredima, ono izgleda ovako: koncem 1995 bilo je oko 7 500 katolika, na koncu 1999 godine bilo je 7 066 službeno evidentiranih katolika, koncem 2005 godine bilo je 6 949 katolika; 2008 je bilo 6 128 katolika, a koncem prošle 2012 godine broj je pao na 5 896 katolika. Koncem 2013 godine će broj biti još manji, jer je daleko veći broj umrlih starijih osoba nego što se rodilo djece, jer je mladih katoličkih obitelji vrlo malo.

Koliko mi je poznato, ni jednu kuću povratnika katolika entitetske a ni državne vlasti ove godine nisu napravili. Imamo obećanje od resornih ministara da će u novoj 2014 godini konačno početi s izgradnjom kuća i katolicima. Prema dobivenim službenim informacijama od prognanih izbjeglih Hrvata u nadležnom ministarstvu je iz općine Kotor Varoš zaprimljeno 330 prijava za povratak, iz općine Prijedor 225 prijava, Banja Luka 164 prijave, Gradiška 52, Mrkonjić Grad 26, Laktaši 29, Prnjavor 33, Oštra Luka 14, Kostajnica 3, Novi Grad 1, i Koz Dubica 1 prijava. Svega 878 obitelji. Pouzdano znam da ima još mnogo više prijava koje, nažalost - ili nisu kompletne ili imovinsko vlasništvo nije sređeno, budući da su u progonstvu roditelji umrli, a imovina njihova nije prenesena na djecu, jer su i ona bila u izbjeglištvu - tko zna gdje.

Kakvo je pak stanje duha. Kao rođeni Banjalučanin osjećate li promjene nabolje, pogotovo u pitanjima suživota i pomirenja?

Koliko ja poznajem ovdašnje katolike, oni su i tijekom rata i cijelog poraća ogromnom većinom bili otvoreni za miran suživot s drugim svojim sugrađanima. U vrijeme rata takvo njihovo ponašanje je spasilo mnoge njihove živote. Nažalost, za tu svoju miroljubivost oni su drastično kažnjeni od strane domaćih i međunarodnih političara bezočnim protjerivanjem iz svoga rodnog kraja. A nakon rata nije im bilo omogućeno da se vrate i da izgrađuju miran suživot sa svojim sugrađanima. Znam također da su i naši svećenici i redovnice odigrali izuzetno pozitivnu ulogu u neprestanom propovijedanju i prakticiranju praštanja, pomirenja i suživota. Sva nastojanja biskupije kroz karitativno – socijalne i odgojno obrazovne projekte i institucije također su imale za cilj učinkovito liječenje rana nepovjerenja i neprijateljstva te bili poticaji na pomirenje i suživot s drugima.

Kamo sreće da su nam i političari bili tako spremni na podržavanje pomirenja i suživota kao što su to bili i jesu obični ljudi. Zlo nužno samo sebe ždere. Ostati će na životu i imati budućnost onaj koji voli život, i ima u sebi ljubavi za drugoga i drugačijega, jer takav zna da je i drugoga isti Bog stvorio kao što je i njega.

Jednom sam čula razmišljanje da je Mostaru trebao biskup poput Perića, Sarajevu poput Puljića, a Banja Luci poput Vas, da je to zapravo proviđenje i da svaki biskup karakterno odgovara problemima u svojoj Biskupiji. Je li to tako?

Ja to do sada nisam čuo, ali čvrsto vjerujem u Božju Providnost. Ona uvijek „radi“ za dobro čovjeka i ljudi. Potrebno je da i mi ljudi svjesno i postojano surađujemo s Božjom Providnošću gdje god bili i u kojem god se poslu našli.

Kako je zapravo danas bit Hrvat, vjernik i biskup u Banja Luci?

Izazovno, sa puno prilika da se na djelu pokaže vlastito pravo lice.

Pisali ste ministru za ljudska prava i izbjeglice BiH Damiru Ljubiću, tražeći da se ne zaboravi prognane Hrvate koji su se prijavili za povratak? Koji su problemi po tom pitanju?

Mnoge poratne godine, dragocjene za održivi povratak prognanih Hrvata, prošle su u nepovrat a da se u njima konstantno ispuštala politička pravna i materijalna pomoć za povratak i ostanak. Treba te samo proći gradovima, gradićima i selima po Sjevernoj i Sjeverozapadnoj Bosni pa da vidite koliko se desetina tisuća novih domova ili obnovljenih zgrada napravilo, a među njima – nažalost vrlo malo za hrvatske povratnike.

Tijekom prvih poratnih godina uglavnom je naš Caritas u zajedništvu sa Caritasima iz nekih europskih zemalja obnavljao domove katolicima (dakako i ne samo njima). Nešto je pomogla i Vlada RH. Nadležni državni i entitetski ministri uglavnom su „zaboravljali“ Hrvate koji su se prijavili za povratak. Bezbroj intervencija sam i osobno imao kod nadležnih organa i domaćih i međunarodnih. Odgovor je najčešće bio: za Hrvate nemamo pomoći. I kad su mi dali neka obećanja, ona redovito nisu bila ispunjena. Novac, odn. materijal je otišao u nepoznatom pravcu, ne za ono, za što je službeno bio određen. Znam za mnogo takvih slučajeva.

Drago mi je što mi je ministar Ljubić odgovorio opširnim pismom, u kojem govori o aktualnoj situaciji glede povratka općenito i glede održivog povratka i prognanih Hrvata u sve općine na području oba entiteta iz kojih su protjerani odn. izbjegli. Ovih dana je i Martin Raguž, predsjednik stranke ministra Ljubića, javno, na jednom skupu prognanika iz kotorvaroškog i banjolučkog kraja, obećao da će ažurirati održivi povratak onih koji su se prijavili na Javni natječaj. Daj Bože, da ipak konačno krene pomoć i za održivi povratak Hrvata na područje župa moje biskupije.

Neki su procijenili da je otkrivanje Tomašice jedno od najznačajnijih događanja u godini iza nas. Tomašica krije i tijela prijedorskih Hrvata, no postoje li pouzdane brojke? Koliko vjernika vaše biskupije još traži najmilije?

Tu treba očekivati da budu pronađena tijela i nestalih Hrvata ne samo iz prijedorske župe, nego i iz župa Sasina kod S. Mosta, iz župa Sanski Most, Stara Rijeka i Ljubija. Ali i iz drugih naših župa ima nestalih, npr. Bos. Gradiška, N. Topola, Dolina, Kotor Varoš, Liskovica, Jajce, Ključ, Vrbanjci, Sokoline.

Nije mi poznato da je i jedna institucija, stranka ili udruga bosanskih Hrvata do sada iznijela pouzdane podatke o Hrvatima iz spomenutih župa (odn. ovdašnjih općina) koji se vode kao nestali. Dobiva se dojam da se njih namjerno još jedanput ubija i da oni nikome - osim brizi Crkve - više ne pripadaju. Pri župnim uredima imamo određene podatke o nestalima, ali oni nisu u svim slučajevima cjeloviti jer je rodbina nestalih također „nestala“ po raznim krajevima svijeta.

Predsjednik najjače hrvatske stranče često obitava u Banja Luci, a s Dodikom uživa dobre odnose. Nerijetko mu se to spočitava u ime zločina nad Hrvatima  vaše Biskupije. Što vi mislite o nazočnosti hrvatskih političara na proslavama Srpske?

Smatram normalnim da se ljudi sastaju, da međusobno dijele i lijepe trenutke kao i zajedničke brige. To je daleko bolje nego da međusobno gaje nepovjerenje pa i mržnju.

Za očekivati je da ljudi na takvim odgovornim pozicijama znaju što trebaju i moraju učiniti za opće dobro ljudi – ne samo pripadnika njihovih stranaka i njihovog naroda nego svih sugrađana. Zašto se takvi susreti ne iskoristi bolje i učinkovitije za ispravljanje očite, teške nepravde nad jednim domaćim narodom, koji ovdje nije od jučer, a kojega se prema vlastitoj tvrdnji i službeno želi predstavljati – to doista ne znam. Valjalo bi dotičnoga za to osobno pitati! Ne bih nikao želio da se dotične političare smatra nekakvim božanstvima o čijoj volji ovise životi i budućnost desetina tisuća naših sunarodnjaka i naših sugrađana, jer bi to bio strašan poraz i za jedne i za druge.

Premda znam da izbjegavate politčka pitanja upitati ću vas što mislite o sankcijama EU koja Bosni i Hercegovini oduzima milijune zbog nerada političara?

Meni su još prije više godina službeni predstavniciBruxellesa rekli da ih „Bosna i Hercegovina uopće ne zanima i da je ona - u vrh glave - štala za naše (tj. EU) konje“(!?). Provjeravao sam to u svojim javnim nastupima u Bruxellesu i Strasbourgu. Nisu negirali tu, za nas nedopustivo nehumanu, konstataciju. Većina od njih namjerno podržava kontrolirani kaos u našoj zemlji, kako su mi osobno posvjedočili neki od utjecajnih europskih političara zaduženih za našu zemlju. Ne bi se naši dosadašnji i sadašnji domaći političari ovako neozbiljno i neodgovorno ponašali prema svojim sugrađanima da im to ne omogućuju oni koji u svoj ovoj našoj tragediji imaju glavnu riječ, a ti kako je poznato, ne sjede ni u Banjoj Luci, ni u Mostaru niti u Sarajevu.

Vratimo se pak vedrijim temama. Kako ste proslavili najradosniji katolički blagdan?

Hvala Bogu, koliko imam informacija sa naših župa u oba entiteta, i vjernička priprava i proslava Božića ove su godine prošli u lijepom kršćanskom ozračju unutar obiteljskih i župskih zajednica, ali i unutar komšiluka. Mnogi nekatolici su bili nazočni na mnogim ponoćkama, a i u domovima naših vjernika, što je svakako za pozdraviti i podržati.

www.dnevno.hr