DEVETOGODIŠNJA DJEVOJČICA SAMA BRINE O SVOM BOLESNOM OČUHU MARIJU

Kristina Zigalova, mještanka Ljubije kod Prijedora, sama i sa samo devet godina brine o svom bolesnom očuhu Mariju Majstoroviću (58). Drama krhke djevojčice i njenog očuha kojeg ona s puno ljubavi zove „tata“ počela je prije osam mjeseci kada se u Češku vratila njena majka i Mariova supruga Ljudmila. Navodno, zato da im pomogne. No, kako oboje pričaju njeni pozivi su rijetki, kao i pomoć koja je stigla samo jednom i kratko je trajala.

-Ja nisam Kristinin biološki otac, ali to nije ni važno. Ona je moja kćerka punih šest godina otkad sam upoznao njenu majku. To dijete je moja velika radost, moja ljubav,ona mi je sve, moj život. To je tata sebi rodio - priča s puno emocija Mario. Dodaje da mu je drago mi što je Kristina u njegovoj rodnoj Ljubiji, što ide u školu koju je on pohađao,što ima drugare ...ali jako žao što su siromašni i bez marke mjesečnih primanja.

Mario zbog bolesti i skoro pa gangrenoznih prstiju na nogama rijetko napušta oronuli stan koji se nalazi na posljednjem spratu jedne od zgrada u centru rudarske varošice.

Njegove noge, ruke, oči ... zato su Kristina koja svakodnevno otrči do javne kuhinje po njihov jedini topal i siguran obrok.

I to nije sve što radi ova djevojčica, jer ona poput kakve starice mijesi hljeb, čisti stan,pere veš, nabavlja ono najnužnije... Mama joj nedostaje, kaže da bi voljela da se vrati, ali tatu Maria ipak „ voli najviše na svijetu“.

-Moj pravi tata je galamio na mene i tukao me je. Moj tata Mario je najbolji tata na svijetu. Dobar je prema meni, ali ne može da radi i zato mu pomažem.Nije mi teško, jer ga volim – priča s nevjerovatnom ozbiljnošću za svoje godine Kristina, inače vrlodobra učenica trećeg razreda Osnovne škole „Mladen Stojanović“ u Ljubiji.

Maloj porodici Zigalova- Majstorović bilo bi mnogo lakše kad bi im neko pomogao, jer tu gdje žive samo ljubavi ima napretek,a svega ostalog pa i Mariovog zdravlja zaista premalo. 

Tri marke znaju biti pravo bogatstvo. Pogotovo kad si u dilemi da li ću za te pare Kristini kupiti japanke ili margarin nama za doručak . Teškom mukom odlučili smo se za ovo drugo, a japanke su ostale na čekanju- kaže Mario.

Tek nekoliko Kristininih drugara zna kako ona živi. Djevojčica bi kao i njeni vršnjaci željela da „ima mobilni telefon“, onaj na dodir, da joj tata kupi psa...

- Ali ne vjerujem da ću to dobiti zato što je skupo- kaže Kristina koja je na sebe prerano preuzela teret odraslih.